Veličanstveni Japan: Od najzdravije kuhinje na svijetu do ekstremnih običaja

Veličanstveni Japan: Od najzdravije kuhinje na svijetu do ekstremnih običaja

Bok, ja sam Keisuke Funayama i ovo je priča o mom rodnom kraju, dalekoj istočnoj tajanstvenoj zemlji, za koju ljudi govore da je zemlja izlazećeg sunca, a sushi je dostupan na svakom koraku. Naravno, riječ je o Japanu :).

Japan mnogi od vas znaju zbog visoke tehnologije, industrije, bogate kulture, brzog života, marljivosti Japanaca, Toyoti, kao i dugovječnosti stanovnika. No osim ovih, postoji još puno zanimljivih činjenica s kojima ću vas danas upoznati.

Keisuke-Funayama

Krenimo redom.
Japan čine četiri glavna otoka, Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu, te preko 6.000 manjih otoka! Iako je ukupna površina Japana (377.915 km²) tek malo veća od površine Njemačke, samo u glavnom gradu Tokiju i okolici živi preko 100 milijuna ljudi!

I ja se mogu smatrati stanovnikom Tokija jer sam rođen na periferiji grada, no moji roditelji su inače rodom s Hokkaido otoka, a u glavni grad Japana preselili su 70-ih, kada je Japan doživio nagli industrijski procvat.

Visoka tehnologija i industrija ipak nisu jedino lice Japana. Naša se država može pohvaliti s mnogo lijepih gradova izuzetno bogate prirode, jer čak 67% Japana čine šume! Jedno od takvih prekrasnih mjesta je i Shirakawago, što su prepoznali i stranci kojima je upravo ovo mjesto nezaobilazno na turističkoj karti. Samo ovdje možete doživjeti spoj veličanstvene prirode i mirnog povijesnog sela u kojem se nalaze stare japanske kuće sa slamnatim i strmim krovovima. Procjenjuje se da su ove kuće izgrađene krajem 17. stoljeća, a danas je cijeli kompleks pod zaštitom UNESCO-a.

Osim toga, u Japanu možete uživati u japanskim kupeljima jer naša zemlja obiluje prirodnim izvorima vruće vode, što je naravno posljedica blizine vulkana i, jasno, čestih potresa. Smatra se da japanske kupelji oslobađaju od stresa i pravi su izvor relaksacije, a mnogi od nas vjeruju da njima možemo zahvaliti i dugovječnost stanovništva. Većina ljudi se kod nas kupa svaki dan, opuštajući se nakon dugog teškog dana u hidromasažnoj kadi i osvježava se prije odlaska na spavanje. Evo još jedne zanimljive činjenice. U kupkama ne uživaju samo ljudi, već i snježni majmuni!

japanska-kupelj

A kad već govorimo o dugovječnosti, onda svakako moram spomenuti i japansku kuhinju te aktivan način života. Japanska kuhinja je izuzetno lagana, osobito ako je usporedimo sa hranom zapadnog svijeta. Jedemo mnogo ribe, plodova mora, rižu i pijemo puno zelenog čaja. Jedemo i puno proizvoda od soje. Koliko mi prehrana znači, možda najbolje opisuje to što sam u Hrvatskoj naučio kuhati jer nisam mogao nabaviti kvalitetan sushi u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu, kao što je to u Japanu. Naravno, kada to spomenem, odmah me svi pitaju za recept pa ga zato ovdje dijelim s vama 🙂. No moram priznati da se i ja postepeno kroatiziram. Obožavam vaš domaće spremljeni ajvar, koji rado jedem s pečenim mesom i šnitom kruha! Čak sam razmišljao o tome da izmislim hrvatsku verziju sushija – Ajvar sushi ili Sushi kajmak :).

sushi-japanKao što vidite, mi Japanci smo dosta ekstremni u svemu što radimo. Zato me nije začudilo jedno od prvih pitanja koje mi je o Japanu postavio kolega Hrvat – je li istina da postoji Karoshi (Karoshi = Smrt koja nastupa od previše posla)? Nažalost, da. Japanci su jako radišan narod i često radimo toliko puno da to ne završi dobro po nas. A kad smo već kod neobičnosti moje kulture, onda vam moram spomenuti i takozvane Sokushinbutsu, budističke redovnike koji sami sebi prouzrokuju smrt samomumificiranjem. Da, dobro ste pročitali! Ovaj bizaran običaj bio je zastupljen u sjevernom Japanu prije oko 300 godina, gdje je otkriveno 20-ak mumija. Navodno su ti svećenici tri godine bili na posebnoj dijeti koja se sastojala od orašastih plodova i sjemenki, uz strogu fizičku aktivnost, kako bi se u potpunosti riješili masti u organizmu. Zatim su iduće tri godine jeli samo koru drveća i korijenje te pili otrovan čaj, što je uzrokovalo povraćanje, ubrzani gubitak tjelesnih tekućina. Svećenik bi se zatim zatvorio u kamenu grobnicu, a jedina veza s vanjskim svijetom bile su mu cjevčica za zrak i zvono. Svaki dan bi zazvonio kako bi kolegama dao do znanja da je živ, a kad bi prestao zvoniti, to je bio jasan znak da je se cijev sa zrakom izvadi i grobnica zapečati.

No hajdemo sada na malo vedrije priče! 🙂
Mnogi me pitaju kako je jednom Japancu u Zagrebu, ako uzmemo u obzir kulturne razlike. Rekao bih da nije lako, ali i da mi je zabavno istraživati i prilagođavati se ovdašnjem načinu života. Putovanje na posao prenatrpanim vlakom zamijenio sam vožnjom na bicikli ili u tramvaju, ispijanje zelenog čaja u ispijanje piva, odlazak na karaoke s prijateljima zamijenio sam čavrljanjem u kafiću do ranih jutarnjih sati. Još samo da se počnem žaliti na sve i postat ću pravi Hrvat! 🙂

japanac-izlazak-zagreb

Odgovori